Vaše mjesto za susret sa Bihorom
 
HomeHome  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  Login  

Share | 
 

 Rožaje humani grad

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
ajkuna
Moderator
avatar

Broj komentara : 89
Join date : 2009-05-24

KomentarNaslov komentara: Rožaje humani grad   Wed May 27, 2009 8:50 am

Rožaje je relativno staro naselje koje potiče iz 7. vijeka naše ere. Ovdje su živjeli Iliri, Rimljani, Grci…, nešto kasnije se ovdje naseljava slovensko stanovništvo. U bližoj okolini grada postoji nekoliko arheoloških lokaliteta iz ilirskog, rimskog i nemanjičkog perioda koji nijesu detaljno istraživani. Kao najvažniji lokaliteti se spominju: Ilirsko naselje na Brezovačkom brdu, Gradina na planini Krstači, Bačevac, Sastanci u Bašči, Otaševo brdo i Gospođin vrh u Biševu, itd

Turci su krajeve Bihora i Rožaja zaposjeli 1455. godine. Iz turskih popisa se vidi da je tadašnje stanovništvo bilo hrišćansko. Pod sadašnjim imenom Rožaje se, prema do sada poznatim podacima, pominje od 1585. godine. Predanje za ovo ime se vezuje za dva krečnjačka klika-stuba u obliku rogova, nedaleko od Ganića kule. Po drugoj verziji Rožaje (po nekim historičarima ranije Trgovište) je dobilo ime po trgovini stokom, jer je bilo poznato kao centar trgovine rogatom stokom. Varošica se razvijala oko dva jezgra, starijeg oko tvrđave koja je srušena i više ne postoji i mlađeg oko Ganića kule koja je obnovljena.

Od početka 18. vijeka rožajsko - peštersko i bihorsko područje naseljava prognano i izbjeglo katoličko i pravoslavno stanovništvo iz okolnih područja koje je prihvatilo Islam. U 18. i 19. vijeku, pod turskom vlašću, Rožaje je bio važni upravni i trgovački centar s razvijenim zanatstvom i stočnim sajmovima. Francuski putopisac Ami Bue u svom putopisu iz 1837. godine kaze da Rožaje ima oko 60 kuća, džamiju i hanove. Za vrijeme turske vladavine, Rožajama je, pored varošice Rožaje, pripadao i dio Bihora, Pešteri i novopazarske oblasti. Tada, 1892. godine Rožaje je obuhvatalo 81 selo. Bogatstvo koje su stekli rožajski trgovci u drugoj polovini 19. vijeka iskazano je u izreci iz tog doba “Da Carigrad izgori, Rožaje bi ga podiglo”.



Rožaje i Rožajci su poznati po pružanju gostoprimstva ljudima u nevolji iz svih proteklih ratova i sukoba iz 19. i 20. vijeka, kao i po tradicionalnom dobrom međuvjerskom suživotu, međusobnom pomaganju i razumijevanju. Rožaje je kao mjesto na raskrsnici nazvano “Musafirska kuća” u kojoj je samo u posljednjih 130 godina našlo utočište i gostoprimstvo: 1878. godine bosanske izbjeglice ispred austrougarske okupacije, izbjeglice iz Kolašina poslije 1878. godine…

Godine 1913., podjelom Sandžaka, Rožaje ulazi u sastav crnogorske države, kada gubi raniji značaj saobraćajne stanice i upravnog centra. Poseban problem je predstavljao nedostatak puteva. Stari putevi iz vremena otomansko-turske uprave odavno su bili preživjeli svoju funkciju, a novi nijesu pravljeni. U rožajskom kraju saobraćaj se obavljao karavanima. Rožajci su bili trgovački posrednici između Kosova i Polimlja. Nepovoljne političke promjene dovode do smanjenja stočnog fonda i naglog siromašenja. Brojne kuće su zapuštene, prepuštene zubu vremena. Stanovništvo se iseljavalo u Tursku…

Krajem 1915. godine za vrijeme povlačenja iznurene srpske vojske kroz Rožaje na putu prema Albaniji, Rožajci su joj pružili nesebičnu pomoć i gostoprimstvo pa su, u znak sjećanja i poštovanja prema ljudima ovog kraja, poslije Prvog svjetskog rata preživjeli borci u Beogradu jednoj ulici dali ime “Rožajska”.

Period austrougarske okupacije ovih krajeva od 1915. do 1918. godine smatra se za jedan od najtežih perioda u historiji življa ovog kraja. Nastupile su tzv. “gladne švapske godine”, stanovništvo je umiralo od epidemije tifusa i kolere. Godine 1917. austrijske vlasti su mobilisale oko 500 ljudi iz rožajskog kraja i poslale ih u rat na Karpate. Mali broj se vratio kući.

Oktobra 1918. godine srpska vojska je preuzela rožajski kraj od austrougara da bi iste godine bila stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). Izmjeđu dva svjetska rata vladala je vjerska i nacionalna neravnopravnost, siromastvo, nepismenost.

Rožaje tridesetih godina je imalo neznatnu ekonomsku ulogu, čaršija je služila samo za najnužnije lokalne potrebe. Ljudi su spremajući se za odlazak u Tursku u bescijenje prodavali zemljište...

Godine 1937., na inicijativu Hivzije Ćatovica, u prostorijama Vakufske kafane u Gornjoj čaršiji osnovana je Narodna knjižnica sa čitaonicom, koja je okupljala i članove Kulturno-umjetničkog društva i fudbalskog kluba. Društvo je aktivno radilo do početka Drugog svjetskog rata.

U aprilu 1941. godine rožajski kraj je okupiran od Njemaca i Italijana. Stanovništvo na području rožajske opštine 1943. godine je pružilo utočište kolonama izbjeglica iz Bihora i Bosne i smjestilo ih u svojim kućama. Rožajci su također 1943. godine pružili utočište rožajskom pravoslavnom stanovništvu koje je bilo napadnuto od strane lokalnih bandi. Takva komšijska solidarnost i međusobno spasavanje u ratovima je tradicija u rožajskom kraju.

U avgustu 1943. godine formirana je partizanska četa i ilegalni narodno - oslobodilački odbor u Rožajama. Rožajski komunisti u oktobru 1943. godine odlaze u šumu i formiraju Rožajski partizanski odred… U prijepoljskoj bici decembra 1943. godine izginuli su rožajski proleteri: Dedo Šehović, Jaho Kurtagić, Hilmo Zejnelagić, Ramo Zejnelagić i Mustafa Pećanin. Iljaz Hadžipećanin je kao ilegalac uhvaćen u Peći i obješen od strane Njemaca, dok je Hivzija Ćatović poginuo kod Berana 1944. godine… U toku Narodno-oslobodilačke borbe (NOB), iz Rožaja i okoline poginulo je 55 boraca, 65 boraca je teško ranjeno, ostalo je 87 ratne siročadi i bilo je 76 žrtava fašističkog terora.

Rožaje je u Drugom svjetskom ratu oslobođeno 30. septembra 1944. godine u borbama koje su trajale narednih mjesec i po dana. Od tada je počelo novo razdoblje u razvitku Rožaja i njegove okoline. Odmah po oslobođenju Rožaja, krajem 1944. godine, osnovano je Kulturno-prosvjetno društvo “Hivzija Ćatović” u čijem okviru je 1947. godine formirana Izvorna folklorna grupa “Daciće” koja je osvajala brojne nagrade na festivalima folklora u toku svog djelovanja (sa nekoliko prekida), sve do 1972. godine.

U toku krvavog raspada Jugoslavije (SFRJ) u posljednjoj deceniji 20. vijeka, 1992. i 1993. godine, Rožajci su prihvatali i pomagali hiljade i hiljade izbjeglica iz Republike Bosne i Hercegovine, kao i 1999. godine izbjeglice sa Kosova…
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
ajkuna
Moderator
avatar

Broj komentara : 89
Join date : 2009-05-24

KomentarNaslov komentara: cao   Wed May 27, 2009 8:57 am

08/07/2006 Turbeta u Crnoj Gori
Bajro Agovi?

UVOD

Svaka civilizacija ostavljala je iza sebe tragove svoje kulture - u materijalima trajne vrijednosti, kamenu, pečenoj glini, metalu, pisanim spomenicima i dr. Nas, u ovom radu, posebno zanima epigrafika, koja, kao što se zna, ispituje, proučava i dešifruje natpise, napise i zapise. Riječ je o spomenicima dragocjene vrijednosti za proučavanje vremena, društvenih odnosa, života i prilika u kojima su nastajali.
Prvi pomen epigrafskog materijala sa islamskih spomenika na orijentalnim jezicima kod nas, a i šire, nalazimo kod poznatog putopisca Evlije Čelebije, koji je, prolazeći kroz naše krajeve, (1660-1664) u svoj putopis uvrstio i neke natpise sa značajnijih spomenika. Vrijednost Evlijinih zabilježaka je danas tim veća što su mnogi spomenici već davno nestali i, nažalost, jedino sačuvani u hronici ovog putopisca. Zato je i neophodno epigrafiku na našim prostorima sveobuhvatno istražiti, baciti svjetlost kroz tokove istorije i bar do nekle osvijetliti značajan broj kulturno-istorijskih spomenika koji imaju izuzetnu vrijednost dokumenta zanimljivog za razne oblasti duhovne i materijalne kulture –od filologije i istorije do arhitekture.
Želja nam je da ovim radom, savremenom čitaocu približimo kulturne vrijednosti jednog vremena-iskazane kroz epitafe ‘’ upisane ‘’ na džamijama i drugim objektima, turbetima, ćuprijama, kulama, mezarima, česmama i drugim javnim objektima. Po ovim objektima materijalne kulture mogu se razaznati i redosljed nastajanja pojedinih naselja, mahala, ili regiona. Većim dijelom, spomenici na koje se islamska epigrafika odnosi, nijesu do danas obrađeni, ili je to učinjeno djelimično. To je i razlog više, da ih, bar u najkraćim crtama ‘’ opišemo ‘’.
Najveći dio materijalne kulture iz perioda otomanske dominacije, pred našim očima se se reljefno rasprostire po terenu, omogućujući nam da unutar njega sagledamo i one specifičnosti koje određene stručne profile posebno zanimaju.
U ljudskoj je prirodi želja da se uspomena na umrlog sačuva i podizanjem trajnijeg obilježja nad njegovim grobom. To je rezultiralo raznovrsnim gradnjama i zdanjima koja su se u tom smislu, kod nas i u svijetu podizala. U islamskoj tradiciji susrijećemo se sa dva osnovna objekta podizana s tom svrhom: u tu svrhu : nišani nad mezarima, sa ispisanim kamenim epitafima i podacima o ljudima, njihovoj ulozi, o vremenu i istoriji, i drugi vid gradnje – turbeta podizana nad mezarima izuzetno zaslužnih, pobožnih i popularnih ljudi.
Turbe je turska riječ, a označava nadgrobnu građevinu, spomenik, kvadratne, ili heksagonalne ( šest uglova ) kao i oktogonalne ( osam uglova ) osnove. Najčešće su podizana uz džamiju zadužbinara. Građena su punim obimnim zidovima, pokrivena nekada olovnom kupolom, nekada četvorostranim krovom otvorenog ili zatvorenog tipa.Nerijetki su primjeri da su podizana i na grobljima ili na mjestu pogibaoca. Otvorena turbeta imaju 4 do 6 kamenih stubova, spojenih zidanim lukovima koji nose nizak osmostrani ili šestostrani cilindrični dio, s prozorima koji se, radi osvjetljenja, umeću na kupolama između gornje kape, polulopte i donje osnovice koja nosi cijelu konstrukciju.
Turbeta zatvorenog tipa, po svom prostornom rješenju, slična su džamijama, mada im osnova i oblik nije uvijek kvadrat, nego osmougaon ili šestougaon. Kod nas susrijećemo i turbeta koja imaju i četiri stuba koja nose kupolu, kao i ona koja nijesu pokrivena, ali su sa otvorima na zidinama ( perforacionim zidovima).
Za vrijeme viševjekovnog upravljanja Balkanom, u Crnoj Gori je podignuto preko dvadeeset turbeta, za koje danas znamo. Prema našim istraživanjima, gotovo da nije bilo varoši bez turbeta. Podizana su zaslužnim, učenim i pobožnim ljudima, vakifima, odnosno dobrotvorima, vjerskim misionarima, šejhovima i šehidima. Kroz dugi vremenski period, nažalost, mnoga su nestala, pa se ne može ni znati kako su izgledala, a neka su tokom sanacija i rekonstrukcija, izmijenila prvobitni izgled: Seki Babino turbe u Žabljaku, na Skadarskom jezeru, Husrevbegovo u Podgorici. Sačuvana turbeta se toliko razlikuju da ih je teško svrstati u neku određenu grupu. Najsloženiji kompleks ima turbe u Starom Baru. Najviše turbeta podignuto je istaknutim dobrotvorima ( vakifima). To su: Hajdarpašino turbe u Radulićima kod Bijelog Polja, Hadži paše Osmanagića, u Podgorici, i Derviš Hasanovo, u Baru. Šehidska turbeta su: u Rožajama, šejh Mehmedovo; u Podgorici Husrevbegovo, i u Ulcinju na Vrh Pazaru. Istaknutim dervišima podignuta su turbeta u Pljevljima, Seki Babino, u Žabljaku Mirhadi Sultanovo, i u Ulcinju Murat Dede. Najviše turbeta bilo je u Ulcinju-jedanaest, ali su očuvana samo četiri, od kojih su u narodu najpoznatija: turbe Fani kod Male plaže i turbe Murat Dedaj, u dvorištu porodice Manića.
U Pljevljima je bilo pet a očuvana su dva turbeta; u Baru, Podgorici i Bijelom Polju po dva, a sačivano je po jedno. U Rožajama, Petnjici i Gusinju nalazi se po jedno turbe.
Šta je, u stvari, turbe, zašto i otkud ? O tome legende imaju prvu i završnu riječ, jer turbe je materijalizovana legenda. Sagradi se tamo gdje legenda počne. A koliko turbeta, toliko legendi. Ako smo uspjeli da zapamtimo od starijih ljudi, turbeta su imala poseban značaj. Mnogi pamte svijeće upaljene u turbetu, peškire koji su se redovno mijenjali. Tu je bio i lavor i ibrik u kojem je uvijek bila svježa voda, jer se vjerovalo da šehidi uzimaju abdest. Kasnije su neka turbeta dobila osvjetljenje, a i vrijeme je činilo svoje, pa je i legendu polako i lagano guralo po strani. Stari ljudi su umirali, a rijetko je ko mijenjao peškire i vodu. Vremenom se javlja i nemar, pa što stari , što novi naraštaji jednostavno prolaze pored turbeta a ne upitaju se: šta je turbe i čemu, ili kome je podignuto. A neka su vrijedni spomenici kulture. Takve svugdje u svijetu paze i štite posebnim mjerama. A mi ?
Svjesni njihovog značaja, kao i činjenice da se o turbetima nedovoljno zna, potrudili smo se da na osnovu arhivske građe i one iz drugih izvora i literature, legendi i predanja, ‘’ dok nije kasno ‘’, zainteresovanima prezentujemo i pružimo podatke do kojih smo došli, uvjeren da će i pored nesumnjivih nedostataka biti od koristi za otvorenije zaokruživanje priče o turbetima u Crnoj Gori.
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
Rožaje humani grad
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
 :: Bihor u srcu-
Idi na: