Vaše mjesto za susret sa Bihorom
 
HomeHome  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  Login  

Share | 
 

 Eh, babo, babo kud ćeš na onaj svijet?

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
kame



Broj komentara : 158
Join date : 2009-05-27

KomentarNaslov komentara: Eh, babo, babo kud ćeš na onaj svijet?   Tue Jun 02, 2009 7:55 pm

Književna nagrada „Alija Izetbegović“


(Najbolja priča „Mustafa“ Indire Delić )

Bošnjačko udruženje „Sevdah“ Hjallbo (Švedska) realiziralo je Konkurs za najljepšu kratku priču na kome će autor prvonagrađene priče dobiti Književnu nagradu „Alija Izetbegović“. Žiri kome je predsjedavao mr. Fatmir Alispahić odlučio je da dodijeli tri prve nagrade i sedam ravnopravnih otkupnih nagrada.
Nagradu „Alija Izetbegović“ za osvojeno prvo mjesto na Konkursu za najljepšu kratku priču Bošnjačkog udruženja „Sevdah“ Hjallbo (Švedska), osvojila je priča pod naslovom „Mustafa“, autorice Indire Delić.
Drugu nagradu ravnopravno su podijelile dvije priče, „Ne da se Bošnjakinja“ Bademe Šuškić i „Kad bi Drina pričati znala“ Enide Šljivo.
Treća nagrada pripala je priči „Ekskurzija u Turskoj“ autora Ise Sačića.
Žiri je dodijelio i sedam ravnopravnih otkupnih nagrada sljedećim pričama: „Pa kud ideš, narode moj?!“ Reufa Ibreljića, „Ramazan“ Amine Delić, „Djed Ahmo“ Nudžejme Sačić, „Nepobjeđeni vojnik“ Emine Suljević, „Bosna je živa i uvijek će biti“ Amine Lišančić, „Pouka“ Merime Slatina i „Njivice“ Haruna Mujkića.
------------------------------------------------------------------------------------------------



MUSTAFA


Autor: Indira Delić (1991)

"Bogati Mustafaga što što se ti nikada ne oženi?" Upita babo dedinog komšiju kada smo posljednji put bili kod njega u posjeti u selu kod Goražda.
Mustafa vitalan starac. Prosijed, sivih uredno potkresanih brkova. Izboranog lica, djeluje mnogo stariji nego što stvarno jeste. Hrama na lijevu nogu, ostala kraća od teškog ranjavanja u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Mustafa jako povuče dim cigarete, zakašlja se, malo zašutje, zagleda se u daljinu i započe priču:

"Eh, draga djeco nerado se toga i sjećam, a kamoli da pričam. Ali eto kazat ću vam da znate. Imate i vi sad tu djecu, a vala pričajte kome gotd hoćete."

Ponovo kratko zašutje, nekoliko puta kapcima sakri oči, zapali novu
cigaretu i nastavi:

"U baba nas bijaše sedmero djece, nas četiri brata i tri sestre. Ja najstariiji i čim sam malo odrastao većina tereta pade na mene. Radio sam sve poljske poslove, i pomagao oko odgajanja braće i sestara. Završih samo četiri razreda škole, i dva razreda mekteba, babo ne dade dalje, kaže: 'Šta će ti škola od 'volike zemlje. Dosta je da se znaš potpisati i da znaš klanjati' Dvije sestre, Rabija i Raza nisu ni išle u školu, babo ih ne htjede spremiti, Esma završila četiri k'o i ja, Rašid osmoljetku, a Osman i Hajrudin završili zanate u Saraj'vu.

Vrijeme prolazilo, a mi rasli. Ja stasah u pravog mladića pa počeh sa momcima iz sela ići po teferičima i sijelima. Za Bajram bijaše teferič u Rešetnici kod džamije. Kolo igra. U njemu stotinu djevojaka. Pogled mi se zaledi na Mejri, najmlađoj šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica. Sačekam da kolo stane pa joj sa zebnjom priđem. Kažem joj nekoliko riječi, a ona kao da jedva dočeka i tako počesmo ašikovati. Do akšama ostadosmo zajedno i dogovorismo novi sastanak na teferiču za tri hevte na Vidikovcu.


Sutradan neko babi kazao da sam našao curu. Pita me koja je, a ja kazah. On planu, kaže: 'Od toliko cura ti naš'o Mehaginu šćer! Znaš li ti bolan kol'ko je on im'o čeljadi, šestero muške djece i tri šćeri. To je puka sirotinja namaš o'kle uzeti čaperka miraza. Zaboravi na tu curu.' Pogodiše me babine riječi i rekoh mu kako je poštena i vrijedna njihova porodica, a što će mi miraz pored ovolike naše zemlje. Bez obzira na njegove riječi ja samo dane brojim do teferiča na Vidikovcu. Dođe i taj dan. Ja se opremim, opremim kojna sedlenika i na teferič. A tamo Mejra. Nije u kolu, već ispod krošnje dozrele trešnje u hladu sjedi u društvu sestre i stare majke. Ustade kad me vidje, i onako rumena, zarumeni se još više. Meni srce zaigra u njedrima i učini mi se, a i sad mislim da nikada ništa nisam vidio ljepše. Priđoh. Nazvah selam, majka i sestra odgovoriše, a Mejra se zbuni pa ne reče ništa. Sestra i majka se malo izmakoše a mi ostadosmo u hladu trešnje, ašikujući sve do samog akšama, dok je majka nije povela kući. I sad kada prođem putem ispod trešnje kao da mi nož srce para. Trešnja ostarila kao i ja, a uspomene tako svježe. Kao od jučer. Ispod njene krošnje kovali smo planove i radovali se životu. Obećasmo da nećemo jedno drugo nikada napustiti. Sa teferiča svratih kod tetke na večeru, a odatle, iza jacije pravo Mejri pod pendžer. Kucnem, ona otvori kanat, a na onoj mjesečini još ljepše nego što je bila danas. Do kasno u noć ašikovasmo. Došao ja kući, pred sabah, mlađa braća i sestre spavaju, a ostali sjede uz ognjšte i piju kahvu. Nazvah selam, niko ne odgovori osim majke, a babo je pogleda poprijeko. Pitam šta nije uredu, zašto šute? Babo započe: 'Rekoh li ti ja Mustafa da se okaniš one cure, a ti ništa. Nedam ti više konja da jašeš, a ni na teferiče nećeš više ići. Nema više ni novije čakšira ni košulja. Ja ti zagled'o Himzibegovu šćer, sa njim prič'o i on bi je rado dao u našu kuću, stio najesen da idemo da je prosimo da te čeka do iza vojske, a ti k'o ćorav trčiš za dimijama Mehagine šćeri.' Ja se naslonuo na dovratnik pa sebi ne mogu da dođem, pomislih ko mu načas prije kaza da sam bio sa Mejrom. Pođoh da čučnem, a majka mi prinese tronožac. I ja odlučih odgovoriti babu na njegove riječi pa kažem: Slušaj babo dvadeset i jednu godinu ti se nisam pritivriječio, slušao sam te i poštovao onako kako i dolikuje da dijete poštuje roditelja, i dalje ću te poštovati, ali nek znaš ovo: Neka za mene nema više konja sedlenika, nek' nema teferiča, nek' nema novih čakšira i košulja, ali da znaš babo da za mene nema ni cure osim Mejre, najmlađe šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica. Babo nage fildžan i reče da mu se mičem s očiju.


Nije danima razgovarao sa mnom samo naređivao šta treba raditi. Kraj ljeta i teret poljskih radova teško se podnosio. Nisam više išao na teferiče, Mejru sam vidio dva puta na Ustiprači kad smo prodavali kukuzuze. Poruke nam je prenosila moja najmlađa sestra Esma idući u školu. Sve poslove posmirih i u samu jesen dobih poziv u vojsku. Rabiji babo našao priliku i udade je u preko njene volje u selo Kukavice kod Rogatice. Svima nam bijaše zao osim babu, što Rabiju odvedoše plačući. Dođe vrijeme da pođem u vojsku. Po Esmi poručim Mejri kad voz polazi ne bi li došla. Gledam na stanici i k'o da me sunce ogrija kad je vidjeh.

Uspjeli smo kratko prozboriti i dogovoriti se da me čeka. K'o da je sad gledam drži sestru ispod ruke, a krupne suze valjaju se niz rumene obraze. Odoh i nevratih se za godinu i po. Nisam joj pisao. Nije Mejra znala čitati, nije nikad išla u školu. Malo je koje žensko dijete u našim krajevima u taj vakat išlo u školu. Esma mi je pisala što bi joj Mejra rekla, a ja sam kratko odgovarao i pitao, plašeći se da pismo babu ne dođe u ruke. Vratih se iz vojske i u akšam vozom dođoh na našu stanicu. Pomislim; idem Mejri pod pendžer, a mojima ću reći da sam došao jutarnjim vozom. Kucnem, pendžer se otvori, Mejrina sestra pita ko je? Iz mraka prozborih tiho; Salkan iz Spahovića, može li Mejra izaći na pendžer. Ona mi odgovori da ne može jer Mejra ima momka i neće da priča s drugim. Obuze me još veći žar i uvjerih se da Mejra zaista nije htjela drugog. Nasmijem se i kažem ko sam, a ona nestade. Malo zatim pojavi se Mejra, k'o gorska vila. Eh da mi je bilo da joj ruku dotaknem, ali u taj vakat djevojci se nije moglo prići. Bez obzira na to ja svoje srce napunih pogledom i razgovorom sve do zore. Rano dođoh kući, radosti nije bilo kraja zbog mog susreta sa porodicom. Pitam za novosti, a majka poče plakati, kaže: 'Hoće ti babo da uda Razu za Rabijina djevera,a ona nije rada. Naručio svatove uza hevtu, u petek koji prvi dođe.' Bi mi žao, a žao mi što se i babo nije promijenio prema svojoj djeci. Udade se Raza onako kako je babo htio. Proljeće. Puno poslova, pa se ne može nigdje ni otići. Esma završila četiri razreda, ne ide dalje u školu pa ne može ni poruke Mejri prenositi. A babo k'o prije ne da spomenuti Mejru. Negdje u po ljeta kaže: 'Mislio sam najesen da vas obadvojicu oženim', misleći na Rašida i mene. Ja pomislih došao tobe pa će dozvoliti da uzmemo djevojke po želji, ali jok on po svom. S Mejrom sam se tokom ljeta sretao nekoliko puta, kad bi nam vrijeme i mjesto dozvoljavali. Podjesen babo oženi Rašida, zapravo udede ga. Dade ga naženistvo Halilovoj jedinici u Obradovića, bila starija od njega osam godina. Ja neću, kažem mu, neću nikoga do Mejru, a on neda pa neda. Vrijeme prolazilo, druga dva brata odoše na zanat u Saraj'vo.

Esma stasala u djevojku pa joj babo našao priliku kao i sestrama, ali ona pobježe za Hasana u Ustikolinu i živjela je daleko bolje od svojih sestara. Babo se naljutio dvije godine joj nije dao predase, a ruho joj nikada nesprmi. Sada sam se s Mejrom viđao javno po teferičima i sijelima, nismo se višekrili. Prođoše godine, svi naši vršnjaci se poženili i poudali, a mi smo bili prozvani kao stari momak i djevojka. Osman i Hajrudin završili zanate i zaposlili se. Oženili koga su htjeli njima se babo nije petljao, zapravo nije ni mogao. Hajrudin uzeo ženu druge vjere. Babo kaže; 'taka mu sudbina.' A meni neda, stao mi na put sudbini. Tobe Ja Rabi miješa sa u Božije. Ne bilo ga stid, volio je dunjaluk i imetek. Isto k'o da je mislio da nikad neće leći na onaj tabut, i kad više od imetka neće imati koristi. Pitah ga još jednom već u podmaklim godinama da dovedem Mejru, a on će: 'Šta si ćordis'o za tom starom usjeđelicom, da je valjala udala bi se
davno, eno ima Himzibeg još jednu šćer pa bujrum.' Kako bolan babo možeš da je nazoveš usjedjelicom, a mene čekala, zbog tebe ostarila i ostala neudata. Majka smože snage pa ga zamoli: 'De Hasane tako ti Boga jedinog nek uzme tu devojku, vidiš li bolan ostat će nam sam.' 'Stara ne pitam te ništa i šuti ne petljaj mi se u planove', reče babo. Odem Mejri pod pendžer, ali umjesto nje izađe snaha i kaže da više ne prilazim njihovoj kući i da oni neće da ih ja uznemiravam čitav život, još dodade: 'Ako hoćeš vodi je, ako nećeš ne dolazi više.' Sretim je na jednom teferiču, nikad je nisam vidio tužniju, plačući započe priču. 'Mustafa ja više ne mogu ovako. Otkad mi je majka umrla snahe mi ne daju mira, kažu da sam valjala udala bi se do sada, ama samo što me ne istjeraju iz rođene kuće. Nikada nisam imala momka do tebe, nikoga nisam voljela osim tebe i voljet ću te do smrti. Ali Mustafa ako me iko zaprosi ja se moram udati ili ću u Drinu skočiti.' Nije prošlo ni tri hevte, Mejra se udade za nekog udovca sa petero djece negdje u selo kod Foče. Za mene se svijet srušio, nade su nestale, a bol teška. Danima ni sa kim nisam govorio, niti jeo. Samo je majka tugovala zbog mene. Poslije nekog vramena riješim se zaposliti. Trabao sam i ranije, ali otac nije ni to dao. Nisam mogao samovoljno u onaj vakat to je bilo nemoguće. Sramota je bilo bez očeve dozvale uraditi bilo šta važno. Zaposlim se na željeznicu u Ustiprači. Po danu radim, a uveče idem u Goražde u večernju školu da završim osmoljetku.


Eh, kud se prije nezaposlih, uzeo bih Mejru, pa ako babo ne bi dao u kuću napustao bih ga kad bi bilo sto sramota. Umrije mi majka i ostadoh sam sa ocem. Išao sam na posao, radio poljske
radove i snalazio se kako znam. Jednom mi babo Reče: 'Mustafa sine teb'o bi se oženiti. Vidiš teško nam je bez ženska u kući. Uzmi sine koga ti srce želi, a i ovo imanje ću sve tebi prepisati, vidiš sve se razišlo samo me ti paziš.' Štato zboriš babo pitam? Kasno babo, kasno mi Izun dade. Moje srce više ne želi, a nemoj mi ni imanje prepisivati da se s braćom zavađam. I ne treba mi, da mi butum Bosnu daš džaba kad mi Mejru nedade. Uzdahnu babo duboko i bolno uvidje u svojoj dubokoj starosti da mnogo pogriješio. Dvije godine iza majčine smrti preseli i babo na ahiret. U nas je običaj na dženazama da efendija pita: 'Hoćemo li mu halaliti?' Vala nikad nisam čuo da neko rođenom ocu ne halali. Ja mu halalih, a valja račune polagati pred Svevišnjim. Dočekah i penziju na željeznici, šta bih da mi je nije danas. Ono mi babovo imanje ostalo gori u entitetu okupirano i oteto. Nisam smiran otići da ga obiđem, a kamoli da radim na njemu. Mejru pred sami rat vidjeh u Foči na pijaci. Lice svehlo, a ispod šamije vire prosijedi pramenovi kose. Ali svejedno, ostale one crte lijepog lica pa mi u očima ista k'o prije trideset godina. Stadosmo i prozborismo, kaže: 'Mustafa ti bolji od mene, ne oženi se, a što bolan kako ćeš sam?' Slegoh ramenima i rekoh: kad nisam s tobom bolje i sam. Mejra vodi dječeka od sedam godina. Rodila sa onom udovcem, dala mu ime Mustafa. Prošetasmo Prijekom Čaršijom i rasadosno, nekako sa sjetom, rastadosmo se, baš kao nekad prije ispod one tek dozrele trešnje. Nikad više nisam vidio Mejru . Četnici je zajedno sa malim Mustafom zaklali i bacili u Drinu. Kada sam to čuo naglas sam prozborio: Eh, babo, babo kud ćeš na onaj svijet?
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
alem

avatar

Broj komentara : 15
Join date : 2009-05-28

KomentarNaslov komentara: cao   Tue Jun 16, 2009 10:12 pm

Ovo je dobro i jest za nagrade Shocked
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
Eh, babo, babo kud ćeš na onaj svijet?
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
 :: Književnost-
Idi na: